outher space
11.01.2010., ponedjeljak
i bogu sam išla na živce....
|
Smjenjuju se tuga i veselje. Stalno. Nekako je više tuge. Valjd sam u takvom nekakvom razdoblju. Tako mi i treba kad sam dvije godine bila nepodnošljivo sretna. Vjerojatno sam i Bogu išla na živce. |
12.11.2009., četvrtak
khm... kad vidim kolko me nije bilo dođe mi da ne pišem :-)
|
Čudno kako vrijeme ima običaj iscuriti negdje... ko lova kroz poderani džep. Sve mi se čini da sam ovdje pisala jučer... a ono.... prije skoro pune tri godine. A opet, što se promijenilo osim nekih likova koji su od glavnih poslati sporedni i obratno. Arhitekt gitarist o kojemu govorim u prvoj priči o Danilu Harmsu, čovjek s kojim sam karmički povezana valjda iz prošlog života, postao je (konačno) glavni lik. Mirni pratitelj moga kaosa. Zajedno smo postali bolja i veselija bića. Odjednom se svemir usustavio, posložio i....nasmješio. Zaključili smo da dobiješ ono što te ide, vježbaj nedjelovanje i sve će doći na svoje mjesto (ili kako bi ja patetično rekla: dobiješ ako jako poželiš). A jesam, poželjela sam jako. Čak ni svi prijeđeni kilometri nisu važni. Nimalo. Tihi je i dalje moj najbolji drug. Zato sam se sjetila ovoga bloga. Danas on ima rođendan. Iako ovo neće pročitati: Rođendankoviću sretno! A svi ostali su manjeviše tu, mama Majka, tata Tajo, seka Jagoda, Najbolja.... Osim Miša, čudno, njega ko da nije ni bilo... Nevjerojatno. I da... opet sam studentica. Sa punih 37. Pokušat ću, pa ćemo vidjeti hoće li biti bolje nego prvi put. Ipak su to još samo 4 ispita :-). U međuvremenu sam ostvarila i svoju najveću želju. Kao i svaki muškarac u krizi srednjih godina kupila sam si motor. Konačno. Konačno. Konačno. I sad tako brzo projurim pored kojekakvih depresija, bedova, loših dana i ljudi da me ne stignu ni okrznuti. |
31.03.2006., petak
DANIL HARMS
|
Neki dan baš pročitam na blogu zlog_podstanara priču Danila Harmsa. Priča nepotpisana, pa ispod slika. Ne gledam ja sliku, nego znalački ustvrdim da mislim da je to ON - DANIL HARMS. Ali sve su mi knjige negdje pa nemrem provjerit. Pa onda skužim sliku i vidim da lijepo piše da je to Danil Harms. Eto, al bijah ponosna na sebe što sam ga prepoznala. Bez slike. I onda me nekako napadne sjeta. Moj prvi susret s Danilom Harmsom dogodio se sasvim slučajno. Bile su to naime, sasvim obične besmislice. Dao mi ih je arhitekt-gitarist. A sve što je u tom nekom davnom vremenu dolazilo iz njegovih ruku bilo je pravo blago. Zato što je iz njegovih ruku. Prvo me upoznao sa Hazarskim rečnikom, muškim primjerkom, pa sa Italom Calvinom, Kublaj kanom i Markom Polom, pa konačno, sa Danilom Harmsom. I prva priča koju sam pročitala bila je ova: "Bio jedan riđi čovek koji nije imao oči i uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali riđim. On nije mogao ni da govori jer nije imao usta. Nos takođe nije imao. Štaviše, nije imao ni ruke ni noge. Nije imao ni stomak, nije imao ni leđa, nije imao ni kičmu, nije imao nijedan unutrašnji organ. Nije imao ništa! Tako da nije jasno o kome je reč. Bolje onda da o njemu više ne govorimo." 7. januara 1937. I ja tu ostanem zabezeknuta. I čitam ja tako dalje. I vratim mu knjigu teška srca. Pa onda slučajno jedan prijatelj, koji inače jako voli kobasice, slanine, obarine, kuvano meso i sos i sve redom, a ne voli ribe koje čitaju Paola Koelja; posudi mi drugu knjigu Danila Harmsa. On je imao "Slučajeve". Onda sam kupila svoje dvije. Pa sam arhitektu gitaristu poklonila onu koju nije imao, a ovom drugom isto tako. Tako sam ostala bez Danila Harmsa. Sve dok nisam pročitala Zlog i odlučila ponovno iz Šarenog dućana naručiti nove dvije knjige koje će biti samo moje. Mislim, moći ću tako prizvati u misli sve riđe ljude kojih zapravo više nema, pa nije jasno o kome je riječ, a i nekako je bolje da se o njima više ne govori. |
08.03.2006., srijeda
LONG LIVE MASSIVE ATTACK!
|
Ovo jednostavno moram podijeliti! Razumljivo je da je meni ova pjesma mrak, pa ipak mi je, na kraju krajeva Massive attack omiljeni, najomiljeniji, najjebeniji band svih vremena! Ali ljudi.... čitajte riječi! Što bi reko arhitekt gitarist sa suludim idejama da sam ja napisao pjesmu Karmacoma ne bih u životu ništ više radio! Live with me Massive attack (Feat. Terry Caller) It don't matter, when you turn Gonna survive, live and learn. I've been thinking about you baby By the light of dawn, and in my blues Day and night, I been missing you I've been thinking about you baby, Almost makes me crazy, Come and live with me Either way, win or lose, When you're born into trouble you live the blues I've been thinking about you baby See it almost makes me crazy child Nothing's right if you ain't here I'd give all that I have just to, keep you near I wrote you a letter and tried to make it clear That you just don't believe that, I'm sincere. I've been thinking about you baby... Plans and schemes, hopes and fears Dreams i've denied for all these years I've been thinking about you babe, living with me, well..... I've been thinking about you baby, makes me wanna...child Nothing's right, if you ain't here I give all that I have just to keep you near I wrote you a letter darlin', trying to make it clear How much you just don't believe that I'm sincere. Thinking about you baby, I want you near me |
01.03.2006., srijeda
VIVA CUBISMO!!!!
|
Kakav tjedan, rekoh ja u ponedjeljak i poželjeh da je već petak. Posla k'o u bajci, a bajci nikad kraja. Snimili odma rano ujutro 13 spotova, pa sve jovo nanovo. To je zato što ih je bilo 13, nekako se tješim. Kao, nije im baš ta glazba neka. I tu se potvrdi moja stara dobra: svi najgori dobiju najbolje. Al ondak stigne jučer navečer i pretvori se od posla u zadovoljstvo. Ma, bio je to neki međunarodni skup jedne osječke tvornice na kojemu se okupio impozantan broj pozera iz raznijeh zemalja. I tako ja tu, kao i obično, Dobra večer dragi gosti, kolege novinari i visoki uzvanici, pa govornik jedan, pa malo ja, pa govornik drugi.... al nije se odužilo sva sreća! A ondak, for your eyes only: CUBISMO! Ljudi moji, svira 11 vrhunskih glazbenika, za nekih 40-tak ljudi. Sviraju ko sto vragova. Tak nas je malo bilo da sam imala osjećaj da sviraju samo meni. Pa i zaplesah malo. A Hrvojicu bi najradije odvela kući. Tolko je dobar. Pa nek mi svira u dnevnoj sobi. Al nešt kontam da bi se Miš naljutio. Bi sigurno. Bilo mi je nakon takve dobre svirke, lakše radit jutros. Javljanja za jednu Pekaru. Na sve radije. Pričala sam ko navijena, dobro raspoložena, seksi glasom od kutije pljuga popušenih sinoć. Smješkao mi se Hrvoje (vjerojatno iz kurtoazije, al nema veze) baš je bilo pet! I više volim nekako da ima posla da skapam, nego da imam vremena pisat blog :-), kao da to nekoga zanima, što je meni sinoć bilo super i što mi se smješkao netko poznat. Ima nešto u tim glazbenicima, energija koju sipaju oko sebe.... jebeno dobro! Zapravo me fascinira kad netko svoj posao radi majstorski. Odma padnem na takve tipove. Montažer na televiziji, al maher! Arhitekt-gitarist sa suludim idejama! Da ne nabrajam, mal je neukusno! :-) - 10:17 - Komentari (1) - Isprintaj - # ljudi koji se strastveno predaju onome sto rade isijavaju takvu privlacnu energiju da je tesko ostat imun. (manistra 01.03.2006. 13:57) |
02.02.2006., četvrtak
ideš....
|
stvarno me krenulo. Prvi komentar, pa još i ohrabrujući. Hvala, nova sam, mlada. Hm, više nova nego mlada. Al definitivno me krenulo. :-) |
ide mi a?
|
Što mi ide.... da ne povjeruješ! Nema veze što nitko ne čita :-) |
PIVO U TETRAPAKU
|
E, pa fakat mi dođe da popizdim. Al nisam taj tip. Neki dan napišem tekst I kliknem na objavi, a ono sve pobriše I nestane teksta. Jebiga baš je bio dobar. Onako emotivan. I šta sad. Odustanem od cijele priče, i ugasim usrani komp. I mislim odustat ću, jebeš blog I sve skupa. A onda nekak danas mislim ajd idem nešt I napisat. Kod kuće ne mogu Miš je u posljednjih mjesec, dva potpuno uzurpirao kućno računalo. Mislim, hm, imam jedno na jednom poslu, drugo na drugom, ali voljela bih da mogu pisati I kod kuće. I da to nitko ne čita. Ovako sam osuđena na firmu I na radio. Miš igra nekakav OGAME, ma nešto osvaja planete, ratuje, gradi brodove, skuplja bodove I to. I svaki dan me kvasi u mozak sa mjestom na ljestvici, uspjesima saveza I brojem bodova. I cijeli dan zapravo na njega ne mogu računati. Ni na njega, ni na komp. Kupit ću si laptop, maker grcala u dugovima do sudnjeg dana. Pa ćemo biti izuzetno iznadprosječna hrvatska obitelj koja kod kuće ima 4 pile. Baš tako, živimo kod staraca, oni uglavnom plaćaju račune, Tajo ima svoju pilu, Jagoda svoju, Miš je uzurpirao moju, I laptop je u projekciji. Još samo da mi se ne sruši financijska konstrukcija. Radim opet od ranog jutra, bit će para. Mislim, nije da se žalim, nisam pekar, portir I tako nešto što zahtjeva cjelonoćni rad, ali kad mi sat zazvoni u 4…. Daklem, na radiju po starom. Uvijek veselo. Bar ja. No, nasekiraše me ovi tekstovi tipa: Veliki centri spremno otkupljivali ambalažni otpad. 10 po glavi stanovnika. Jednostavna računica: 6+6=36, proizvođači povećali cijene za više nego što treba, pa onda trgovački centri još naplaćuju nekakvu kauciju kad kupuješ nešto u pet, met ili staklo ambalaži. Da pošiziš. Pa sad ja trebam kao kreten svaki dan hodati sa bocama za 5 kuna. Ne pada mi napamet. Samo da bi dobila svoju lovu natrag. Ništa, kupovat ćemo mlijeko I sokove u tetrapaku, gazirano ionako ne pijem, jedino me muči pivo! Za ženu koja se prodaje za pivo, malo mi je bed. Jutros smo tehničar, glazbenjak I ja kontali kako da spakujemo pivo u tetrapak. To je ideja. Jedino nam je sinulo da nikad nismo vidjeli ništa gazirano u jebenom tetrapaku. Jebeš ga, a mogli smo zaraditi hrpu love. |
21.01.2006., subota
a kad sam odlazila
|
to zaboravih napisati kad sam odlazila u budapest tata tajo je čistio drek u dvorištu kad sam se vratila mama majka je bila malko neraspoložena možda joj kupim bicikl za rođendan |
BUDIMPEŠTA
|
Danas sam bila u Budimpešti. Hm, može se i tako napisati. Zapravo samo na aerodromu. Feriheđi 2 što bi rekli Mađari. Išla po svoju drugaricu i njenog zaručnika koji su se vratili sa 20-to dnevnog puta u daleku Južnoafričku republiku. Ja i moj tihi drug iz prve priče, onaj koji mi je najdraži. Kul tip. Vozi skoro kao kamiondžija. Stigao sa skijanja, otišao u Zadar, vratio se sinoć oko 22 i jutros odma za Budapest. I ja skupa s njim. Iako sam iz Budimpešte letjela nekoliko puta samouvjereno sam ustvrdila da mi, onomad kad smo išli, nismo do aerodroma putovali ovom cestom. Na što je on ustvrdio da sam vjerojatno (što je istina) prespavala prvi dio puta, pa se sjećam samo bezbrojnih kružnih tokova i ravne ceste sve do glavnog mađarskog grada. I tako smo mi putem koji je za mene bio potpuno novi doputovali po naše prijatelje. On je malo stariji čiko (vjerojatno bi se naljutio da ovo pročita), a ona je moja najbolja prijateljica. Mlađa od njega puno, a i od mene čak 4 godine. Ništa zato, oni očigledno zajedno izvrsno funkcioniraju. Zanimljiv par. Jedu sve iz friteze, bez salate, bez juhe i uglavnom bez povrća. I dost dobro izgledaju s obzirom na smeće koje trpaju u sebe. No, vratimo se mi Južnoj Africi. Oduševljeni! Ja i Tihi (aha! iskristalizirao se nadimak) smo bili prvi ljudi nakon njihovog izlaska iz aviona s kojima su podijelili dojmove. Zato sam i išla po njih. Jer znate kako je kad se vratite, prvi dan sve oduševljeno prepričavate, drugi vam se još da, ali izostavljate nebitne detalje, a sa svakim slijedećim danom vam ljudi koji vas zapitkuju o tome kak vam je bilo, počinju ići sve više na živce. Uglavnom, oni su oduševljeni, a ja nakon njihove priče sumnjam da bih otišla tamo. Dakle, na svakom raskrižju puno crnih koji prodaju sve i svašta. Ako na autoputu vidite cigle, vozite u rikverc i bježite glavom bez obzira, jer ako stanete, uzimaju sve bez razmišljanja, od love, do auta, a većinom, isto tako bez razmišljanja i život. Tako da ne morate pješke više nikuda. U mnoge dijelove Joburga uglavnom se ne ulazi bez osobito dobrog razloga, a kad uđete i tada samo glavnom ulicom. Vidjeli su i lijepih stvari, Atlanski ocean, Rt Dobre nade, Capetown, bili čak i u Botswani (tamo najboljoj živi teta) u Gabaroneu, Joburg obišli skroz naskroz, Suncity (da, da, onaj u kojemu su bile misice), brojne zoo vrtove, vinske ceste (ima ih i tamo), a posjetili su i nekad pristojni bijeli kvart u kojemu je najbolja živjela prije rata. Sada je to gotovo najgori dio grada u koji nitko ne ide. Zemlja u kojoj je (kao i u mnogima) lako vidjeti raskoš, a 200 m dalje krajnju bijedu; ili male crne koji se smješkaju, rade u velikim trgovačkim centrima, a kad iziđete opljačkaju vas nabrzinu. Sve je getoizirano, od privatnih kuća koje su okružene ogradama pod naponom, do velikih naselja u koja se ulazi pored čuvara i iza isto tako "nalelektrizirane ograde" u tim čuvanim (kontroliranim) dijelovima je prekrasno, imate svoj mali čuvani svijet. Tamo žive ljudi od srednje do visoke klase. Ima ih i crnih i bijelih, dobro su obrazovani, fini, kulturni, a izvan toga je kaos. Ali najvažnije je da su se vratili živi, nitko ih nije opljačkao (bili su oprezni i preko mjere), dobro su se proveli i odmorili. Tko zna hoće li ikada više tamo. Iako kažu da bi. No, uskoro imamo pregledavanje više tisuća fotki, snimljenog materijala (6 kazeta po 90 minuta), dakle kampiranje uz čobanac koji će neizostavno kuhati Tihi. Jedva čekam. |